i onda ti se život svede

na to

da u magleno jutro hraniš golubove

kruh od jučer, margarin i čaj

iz kuhinjske krpe mrvice na doksat

u pidžami pored širom otvorenog prozora

lamataju krilima, dva slete

gledaš

kljucaju, trojica kruže, oprezno  zatvaraš prozor

pa buljiš kroz staklo

zatvoren

oni vani

ti iza

i

već gotovo

Priča mi jedan – prijatelju, za jaja moraš unaprijed sve pripremiti. Ako su gotova, a ti tek onda ideš rezat kruh – nema ništa od toga. Tanjur treba biti spreman. Krastavac tegla salveta. Sve unaprijed promišljeno, pa tek onda uzeti jaja.

I gledam ga. Gladan. Ide praviti kajganu. U tavici komadić maslaca i uzima jaje u ruku. Kucka ga o rub štednjaka. Ljuska  jedva dobila crtu od udarca, a on s dva palca oprezno probava raskoliti jaje.

-          Čuj čovjek, što se patiš. Opali ga.

-          A tako ja to. Iz navike.

-          Navika ti je ogledalo karaktera. Kad si već uzeo jaja u ruke – gotovo je. Razbij, peci i jedi. Idemo dalje. I naravno, dok ga tako napola razbijenog čerečiš garant ti svaki puta upadne komadić ljuske pa ga viljuškom prpaš. 

-          Da. U pravu si. Ali neki zato prvo jaja razbijaju u zdjelicu. Ja nisam navikao.

-          U zdjelicu?

-          E, u zdjelicu. Što ako bude mućak, a ti ga neoprezno ubaciš u tavicu? Zato je bolje oprezno. I zbog ljuske isto. A?

-          Je si ti ikad vidio mućka?

-          Ne.

-          Pa čovječe, mučak ti je tek teoretska kategorija. Narodna predaja, a u biti samoizdaja. Kao i svi drugi religijski postulati, uvijek u službi poretka e da se ne bi štogod promijenilo. Tjeraju u tebe strah da budeš ponizniji. Nema puno od opreza do kukavičluka. Sinonimi skoro.

-          A netko nekako.

-          Da, kao onaj, jebeš ga, mora se kazati, Bosanac, on lupa jedno o drugo. Razvali ih, jaja padaju u tavicu, komadi ljuske u smeću, ništa sranje u tavi, prži se sve u šesnaest. Nema taj hemunga. Jaje o jaje i gotovo. A ukusno. Tuce manje od minute. Dobro, onda je bio mlađi. Što ti je jedno jaje. Ni za zub. I tko je vidio onda slaninu u jajetu. Čista jaja i stari okrajak od prekjučer. Ožeži. A ujutro, kao da sinoć ništa nije bilo u tavici. Može opet. Obrije se, hladna voda ispod pazuha i odmah negdje napolje. Nećeš  njega naći u šlapama i šlafroku. Ma jebo te jaje – kaže. Ima li gdje posla, novaca? Kakva ucviljena treba za pod  bubrege?

-          I gdje je sad?

-          A ništa.

-          Kladionica, piva?

-          Ma jok. Znam da mu netko otrovao kera i pokupio skoro tonu puževa. Imao farmu. A bio i s nojevima. Slabo nešto išlo. Ali, barem je jaja bilo. Uf, što smo ih derali.

-          Svako po tuce?

-          Četri pet po glavi - taman.

-          A vidiš, baba Milica na primjer, u lijevoj drži jaje, a u desnoj svinjokoljski nož pa tupom stranom jednim udarcem razbija u dva dijela i odmah s njim na vrelu mast. Jaja idu kao na traci. Kres kres, cvrč cvrč. Požderi i svi marš na njivu. Što se ima tu kenjati. Nećeš živjeti stotinu godina.

-          Pa to ti ja kažem. Čovjeka ti najlakše prepoznati kad peče jaja. Je li on s njima mile-lale, neće se taj vruć vode napiti. I uvijek nekakve pripreme, predostrožnost i lažni obziri. Samo oteže u strahu od odluke.

-          Daa.

-          Imaš probleme? Prazan želudac? Ma razbijaj ta jaja, što se ima tu čekati.

-          Da postanu mućak. Hehe.

-          Mućak i seronja, na isto ti to dođe.  Samo ti čuvaj jaja.

Beton moraš prekriti da mu se ne vidi traga. Gad krade toplinu. Ni ljeti taj nije topal. Ako ostane neka mala nepokrivena mrva odmah  ju odnese vragu da se on grije na moj trošak, u njegovu korist i na moju štetu. Svejedno da li ugurava hladno ili odnosi toplo. Nema druge nego što dalje od njega.

-          Pet cenata dovoljno?

-          Ispod deset ništa. Da se mene pita petnaest je minimala. Ali prvo ti je sjebati vlagu. Prvo vlagu. Ta ti se širi i vertikalno i frontalno. Zauzme svaku poru i onda ti se toplo nema gdje ugnijezditi. Ne dobiješ ti upalu zgloba što se zglob upalio od vrućeg, nego ga sjebe vlaga i zima.

-          Ne štedjeti.

-          Si. Inače ti ne gine kufer. Šine i kilometri. Kad si ti vidio nekog iz toplog da ga zimogroza tjera po bijelom svijetu? Kad? Može onako zbog iskoraka, ali se papak može uvijek vratiti.

-          Spiči ću ja i prozor. Od plafona do poda. Pa neka oslijepim od svjetlosti.

Legneš ispod lijevka, otvoriš pipu i vreli pijesak curi po grudima. Toplo gore, toplo dole, toplo po bubrezima.

-          Spiči ti dva. Jedan na istok pa ti zorom zraka otvara, a jedan na jug, preko cijelog zida.

-          Spiči ću.

-          I pod puno drvo. Ništa farba. Čisto drvo. Ona dva milimetra laka uvijek hladni.

-          Šta ti je teško malo voska, starom krpom uglancaš pa slobodno bos po mekanom toplom tapkaš.

-          Što dalje od betona.

-          Ja prvo uzmem najlon. Sve prekrijem. Ekserima na zid, posebno u ćošak gdje ćeš spavati. Pa novina, papira, nije bitno koliko, samo ga stavljaj. Opet najlon pa kartona. Ali ništa vlažnog.  Znaš kako karton prima vodu? Kad ga poliješ, kapi polete po njemu i rekao bi -  ništa. Ali mauna. Već je defektan. A da osuši, e moj Miki...Bolje ti je odmah zaboraviti. Oprezno  i zicer suho. Kutija danas kakvih hoćeš. Uzmeš si nešto po mjeri, da je komotno. I prođe.

-          Samo, nagodinu...

-          Da. Nagodinu.

I tako. Kad dođeš s kontinenta živjeti u grad na moru naravno da ti je gledati more.

Stan s pogledom na more ti je obično krletka na 12-tom katu nebodera.  To su ti one omražene socijalističke građevine bez ikakvih izolacija i u groznom stanju. I stanari su obični. Stariji stanari toliko mrze sve od socijalizma da ih ni puškom ne možeš istjerati  iz omraženih stanova.  Noviji stanari još više mrze socijalističku gradnju tako da su od mržnje puškom ulazili u tuđe stanove, ali sad ih se isto ni puškom ne može istjerati.

Ali eto, umjesto prijašnjeg pogleda u Biokovo s one strane ili u Velebit sa šumske strane sad imaju pogleda na more.

Dakle, u soliter nećeš.

Oglasnik.

- D dan.

- D dan. Zovem u vezi oglasa za stan. Piše da ima pogled na more.

- Da da, vidi se cijeli zaljev.

- Evo, ja sam ovdje na obali ispred kafića „Riva“, možete mi kazati koja je to kuća i koji je to prozor.

- Ispred „Rive“?

- Da da – rekoh s oduševljenjem.

- Ste autom?

- Da?!

- Vidite onu uličicu lijevo pored crkve, e samo njome, ravno bez skretanja i to vam je prva kuća na kraju ulice.

Hajd. Sjedi u auto i kreni.

Ulica je odmah bila strma. Pa se pojavio znak 7%, pa se iza jedne neobilježene krivine na lakat  pojavio znak 12%.

- Opa Miki, šaltaj u drugu. Pun gas.

Cesta baš odlična za reli, jedino nikako nisi siguran da li si na cesti ili u nečijem dvorištu, a bogme ni usponu kraja. Pa u stotinjak metara još tri četiri krivinice pod 180. Opako usko, a strmo tako da te strah opustiti se u naslonjač , onda gledaš negdje gore, a ne u cestu, nego se rukama propneš iznad volana, a guzica jedva i dodiruje sjedalo.

- Ne do bog da naiđe nešto odozgor.  Ručna slabo hvata.

Počinje stenjati. Prestrmo.  Hoće krepat.

Prebacuj u prvu. Tucanik šlajdra, onaj pod haubom urliče.

- Ako krene unazad, najebo sam.

Nemaš ti tu gdje skrenuti u stranu. Na pola pedlja od ceste uske i za jednosmjernu ili kamena ograda ili suhozid ili stupovi s lancima. Naravno, s druge strane provalija.

- Nemoj gledati dole, zavrtjet  će ti se u glavi.

Vozi, motaj, vozi, motaj i kapelica. Ispred mjesta za pola auta.

Znoj probio, auto prokuho. Prsti štrepe, pališ cigaru, noga prikovana na kočnicu, kako ću se nazad okrenuti majketi mile, kad na prozor kuca jedan čiča.

- E lipi, jeste vi zvali za stan?

- Zvao zvao.

Čuj ovo, otkud on zna da tražim stan.

- A nu, štas tute sta. Eto iza kapelice imaš misto, al moraš uč u rikverc. Nemereš sprijeda smotat.

I hajde.

Soba 4x4. U jednom ćošku regipsom ograđena tuš kabina i wc. Krevet ikea, ormar bidermajer, stolica plastična,  i preko cijelog zida staklena stijena.

Od stropa do poda četiri spojena prozora od aluminijskih profila.

Blenem u tu maštovitu bravarsku izvedbu kad stari.

- Eto more.

Koliko sam se visoko popeo bio sam siguran da možeš vidjeti jedino još nebo. A ono, kroz taj prozor kao da si u hotelskoj sobi u Kirgistanu ili u slastičarnici kod Đakovice pa na zidu tapeta. Palma u gro planu, a lijevo pored snijegom prekrivenih Prokletija nacrtano more.

- Dobar pogled. Samo da ja siđem dole, onda ću ja lagano. Eto ti dikobraza, pa s njim gledaj.

 

 

Jutro, proljetno sunce. Šlafrok, vikler, tacna i džezva prelaze ulicu. Plišane papuče s velikom ružom.

Kad bi se moglo birati šta biti u životu najradije bih bio rodan, ili kako li se već naziva muški od rode.
Gledam danas, na duploj banderi, pazi - ne na jednoj uskoj klimavoj, već dupla prijatelju moj, sigurna, široka i stabilna - rodino gnijezdo. Metar snijega na njemu.
Rekoh - vidi mulca. Ostavio vrata otključana, snijeg zatrpao dom, nigdje nikoga, košava brije, a on fino pizdac.
Naravno, nije uzeo sjekiru niti se žulja s gulavim mokrim drvima. Momak sad u ljetnoj rezidenciji negdje daleko na jugu. Ustvari, on ima dvije ljetne rezidencije. Ljeto mu je i tu i tamo. Zaboli ga za sličuhe i zimske sportove. Sad vreba žapca ili čeka bjeloušku da pojede kreketušu pa onda zguta oboje u jednom komadu. Šta bi dvaput lovio i čamio i bezveze uduplo škljocao kljunom.
- Metar snijega, a njega nema. Čak ni ceduljice sa "vraćam se brzo" ili otišao privremeno tamo i tamo, molim ne razvaljivati vrata. Golub se skupio i sad pod suncobranom lamentira o žabljoj populaciji. A ona, mini bikinić i samo ranom zorom ili kad sunce malo zađe da izbjegne žegu, onda malo progiba krila do kakve baruštine. Kljuc punoglavca, zvek daždevnjaka, malo drozge za probavu, trstiku za uho i laj laj. Život je bajka. Pa kod rodana u hladovinu.
Da da.
Rodan bih bio.

Voziš se, njive lijevo i desno. Valjda njive, snijeg zalegao pa ne možeš prepoznati je li izorano. I voziš se i voziš se, ralica tu ne prolazi, i još se voziš i samo njive. Ma ravno sve do Ukrajine. I još ravnije, sve do Urala. Nema pogled na čemu stati osim na sivom horizontu. A daleko. Teško nebo, zemlja i vjetar. Ni kanala.
I selo. Jedna ulica s pedesetak dimnjaka. Otkud tu selo nemaš koga ni pitati. Nema birtije. Pred dućnom u snijegu do koljena trojica s pivom. Zapuštene brade, ofucane šubare. Traktorska jakna razvaljenog džepa. Kruh zaledio u vrećici na guvernalu. Desna čizma poderana odozgo.
- Od čega li si zapeo da ju tako potrga. I koja noga to treba izdržati.
Ne ne, nije pukla po šavu, nego baš od siline pokidana. Lijepo vidiš presjek materijala. Posipadale niti. Čvrsto presano na kalupu u komadu, a razderano i po dužini i poprijeko.
- E svašta.
Šta ćeš drugo nego stati. Ispod oka mjerkaju.
Izvolite – curičak u pernatoj jakni za kasom.
- Piva.
Ne pita koja. Samo jedna gajba. Dva kruha na polici. Led ledeni.
Nabijem kapu preko ušiju, odlijem grć u snijeg.
- Popit ću ga, taman krepao.
- Bogati, otkud ovde selo da se nađe?
- Došle budale s brda, kaže smrznuti kruh.
- Daj mala još tri pive za ljude.
- Ne, ozbiljno pitam, kako baš ovde da bude selo. Kojim povodom, moglo je biti bilo gdje. Vidi koliko ravnice i nigdje ničega.
Razvaljeni džep preko šezdeset povukao dubok dim, krdža neka od škije, pljucne kroz rupu na trojki, onako ukoso.
- Ibe.
- Ibe?
- Da, i be. Je si čuo za to?
- Ono – Tito, Rusi i te stvari?
- E.
- Daa..
- Dovezlo ih na traktoru i ostavilo ovde. Nema žive duše 35 kilometara u krug. Kasnije dovezlo žene. Struja došla šezdesetosme.
- A nema birtije.
- Nema ni crkve.
- Vidi zbiljam.
- Sve to bilo lud komunist do smrti. Ni čut za popa.
- A groblje?
- Ima nešto. Ali kopalo ih u zadnje vrijeme. Traže ih djeca i unuci pa ih nose tamo odakle su.
- A bogte.
Kruh bez teksta stavi praznu pivu na stepenicu i odgura biciklo kroz najdeblji snijeg.
- Čizma s felerom pa pukla?
- Puklo rudo pod teretom i zakačio klin. Prikovao za zemlju. Ne možeš ju skinuti, nema nigdje nikoga i šta ćeš. Sreća noga ostala. Zdrobilo palac.
- Zmajevka?
- Kikiđanka. Slab var, a pretovario.
- A kud ti ovuda?
- Ma rekoh, aj baš da skrenem. Nisam nikad ovuda.
- Eto, sad si. Više nećeš.
- Da. Loš je put.
- A kome treba. Tko ode, ne vraća se. Ovo šta ostalo nema kud da ode.